Otrovala sam svoju krv

Otrovala sam svoju krv  onog dana kada sam te ranila.
Koža je postala tanja za milimetar,
maleni mišići iza svake dlake na telu izgubili su svoj tonus ,
oduzet mi je dar da se naježim lepoti,
da zaplačem od tuge,
da podignem ruke ka nebu i izgovorim reči molitve.

Otrovala sam svoju krv onog dana kada sam te ranila,

a ti si spustio zavesu i teško zaplakao posle
komedije koja se izvodila na sceni  pozorišta
„besmislenih osmeha.“
Oduzela sam ti mogućnost da je
Ikada više podigneš.

Otrovala sam svoju krv onog dana kada sam te ranila,
a trovala sam i tvoju,
pa sada kada mi misli prelete predelima neke davne jeseni
kada se setim lišća,
naših osmeha
i malenih dečijih očiju,
zajecam u sebi da niko ne vidi,
pa nadenem osmeh,
udahnem i krenem dalje.
Srce kako puca čućeš samo ti.

Bilo je vekova u mojoj duši,
vekova traženja,
nalaženja,
ispuštanja,
kajanja,
i onog „što si?“
i onog „što nisi?“


Prošlo je mnogo vekova
 u kojima sam čekala oči jeseni
u kojima sam čekala reči ispisane na papiru.
Obrisa tuge,
umora u nečijem srcu,
sat koji samo što nije otkucao dvanaest.
Da zagrlim dušom sve što je neko pokidao,
spalio,
zaledio.
Sobom umorio.
Da ponovo poželim stalno željeno.

Sto vekova u kojima sam tražila ljubav,
čistu,
neukaljanu sujetom,
odenutu hrabrošću,
ojačanu spremnošću
oblikovanu
i nikad umornu.
Čekala sam taj biser,
 netaknut rukama zla.
Sto vekova.

Gde je moj lik sada u tvojim uspomenama?
U odeljku- „ne otvaraj nikada!“
ili u onom toplom kutku duše gde uvek rado zaroniš?
Pamtiš li toplinu?
Kalup naših tela.
Histeričan smeh
i suze.
Pamtiš li moje dlanove na tvojim obrazima?

Obzor  više nije tako lep,
crna je linija koja razdvaja nebo i zemlju,
crna linija razdvaja i tvoju dušu sa mojom.
Ali još se naprežem da vidim lepotu u tom crnilu.
Još uvek crtam osmehe,
brišem prašinu sa tih predela,
pokušavam da razumem.
Da bar znam da si srećan,
ne bi mi pitanja o tebi ruke vezala u čvor.

Ali ne dam vreme nikome.
Unazad ga računam.
U staklenoj kugli od snova čuvam nas.
Tebe kakvog si
i mene kakvu sam želela da budem za tebe.
Tu si opet moj,
onakav kakvog te pamte talasi moje ljubavi.
I to more ne dam nikome.
I svako ne- napisano novoj ljubavi
na duši se rađa.
Svaki put.
Još sto vekova.
Zauvek.
Krv sam svoju otrovala kada sam te ranila.

Reci mi bar

                  

Boleo si me i ja sam katkad tebe bolela,
ali bilo je sramno za rastanak
Umela sam da preživim sve vulkane tvoje naklonosti.

I da vešto prikrijem sve ostatke uništenja nakon maestralnog spaljivanja srca.

Boleo si me u onom  trenu kada sam se predala,
svim odlascima i ponovnim dolascima,
strahu i grču u iščekivanju  buđenja tvog ludila.
Umela sam da nosim bol kao najlepšu balsku haljinu
koju nikada nisam obukla, a obećao si.
Obećao si bajku.
Prinče!
Viteže 21.veka.


Cvrčak na ognjištu, a suza u oku.
Da li je to sreća u nesreći?
Ili obrnuto?
Da li je kraj ili tek početak
mrcvarenja duše tupim nožem tvoje bezobzirnosti?

Reci mi bar, da su dva koraka isto što i jedan
i ne daj mi nadu da ću nekada na tvojoj ruci ugledati bubamaru.
Pričaj mi o predanju
o zavetu Bogu,
reci mi da te ni sebi nema dovoljno.
Možda plač prestane da bude znak dezintegracije,
sloma ili štetne regresije,
već , u službi ega, samo privremeno pražnjenje moje napetosti.


Režiraj ponovo.
Ubaci realnost u naš početak,
bajke ostavi za neki drugi put,
ogrnut  susretom.
Na slepo samo idi sebi,
razočarenje će manje boleti.
Ne prognoziraj i ne obećavaj.
Kad oganj opeče besmrtnost,
ona počinje da nas izdaje.


Hiljadu snova u mojoj maloj predstavi,
u svakom si,
a samo sam jedan jedini put poželela
da me makar krajičkom svoga srca razumeš.

Da pokušaš makar da me svojim mirom smiriš,
da me zrelošću ukrotiš,
da me tišinom voliš
i poštenjem sačuvaš.

Znaš li da srce zigra kao mali listić na vetru
 kada čuje reči ljubavi na usnama onoga koga voli?
Duša  smisao u svemu probudi
kada najfinijim delovima sebe spozna ljubav u drugoj duši.
A kada joj je uskratiš ona vene,
jer se ponekad i sama boji sebe, nemoćna da prodre u svoju suštinu.

Ali ne vredi,
Iznu
đen zagrljaj nije nikada zagrljaj,
to je nož u leđa sopstvenom rukom zariven,
a ja sam kao dete željno ljubavi sebe gurala pod tvoje ruke
da na trenutak bar osetim da, ipak, nešto diše tu gde ste bili ti i ja.
Ništa nije disalo.
Unapred ugušeno pogrešnim predstavama

Sada kada je pesak u satu stigao do kraja svog puta
mirim se,
Ali taj biser u oku, uvek preti da sruši svet u meni. 

Gubimo oboje, sem naših duša.
Rodiće se one ponovo, kao feniks iz pepela.
Pandan tome biće sunce u zoru,
neverovatno blago i milo rađanje.

Sada kada smo istkali put od gluve tišine,
ruše se zablude na čijim smo temeljima gradili
neke svoje istine.
Možda je i tebi goluždrava duša, ali ne brini, na svome je putu.
Nema više pada, nema gravitacije,
ovo je let bez pomagala.
Skoči, ne boj se.

Bila sam isuviše mlada da bih te volela toliko,

ti si bio isuviše umoran da bi se borio sa bremenom detinjstva koje sam nosila na leđima.
Bila sam isuviše svoja da bih videla da se u mom bežanju nalazi aktivan vulkan,
pa sam kao i sve žene suviše svoje- otišla.
Ubila sam vreme žureći. 


U brazdama kože čuvam tvoje otiske, duboko utisnute u njen reljef. 

Ti mene ne čekaš u tom vremenu mizantropije
I igraš tango sa Luciferom i srećan si.
A ja ću hiljadu vekova još, kao Kalimero vikati iz mraka:
NEPRAVDA! NEPRAVDA!
pa se onda, u istom tom mraku smejati svojoj naivnosti.

A ti ćeš jednom morati da mi objasniš
strah duše, i sve klonove osmeha izvađene iz rezerva

nekih boljih godina.
Jednom ćeš morati da mi onjasniš
zašto sam ih vadila kada sam imala tebe.





Sve si, i sve nisi


Ti si sve ono što razara kad boli.
Svaki si muk, i svaki vrisak.
Onaj trenutak pred san i nebo u jesen.
Sve si ono što sam želela i što nisam, na istoj strani.
Sve ono od čega bežim i što slutim.

Ti si nemir i nema tišina,
zvuk sata kad mi najviše smeta.
Noć si kad tražim svetlost, a dan kad bežim od sunca.
Svetlost si i tama, i svaki košmar iz kog se teško budim.
Bespomoćnost i najveća snaga.
Onaj trenutak izlaska sunca i varljivo leto.
Hladna zima i smrt leptira.

Ti si skup svih mojih iluzija i svih nada.
Izumitelj tužnog kraja.
Početak svakog početka.

Kišno si jutro i slaba volja.
Sunčan dan i najlepši osmeh.

Ti si i trava i kamen, i zemlja i nebo.
Oluja i prolećni vetar, i talas i obala.
Plač si i tuga kada nema duge da svrati
posle borbe hladne kiše i optimističnog sunca.
Potrošeno mastilo i uzaludni pokušaji da nešto napišem.


Onaj si osećaj kada iznova pročitam omiljenu knjigu
i tišina kad je sklopljenu držim u rukama.
Pogled u nebo i
znatiželja kad mesec proviri iza oblaka.
Bistar potok i mutno jezero.
Sve si, i sve nisi.

Tuga si u srcima neuspelih ljubavi,
i novi dan kad proplakana noć nauči najvažnije lekcije
jednu umornu i tvrdoglavu glavu.
Izgrickani nokti osetljive i živčane osobe.
I sklopljene ruke u molitvi.

Pogled si u daljinu,
i osećaj koji me obuzme kad posmatram zalazak sunca
kako dodiruje more i tone.
Budilnik si u zoru
i nesanica koja nikako da prođe.
Sve si, i nisi sve.


Lek si i otrov koje tražim,
ali u pogrešno vreme.
Zvuk si pucketanja drveta u kaminu
ispred kojeg pijem vino samo kada mi nedostaješ.
I ona slika iznad kamina,
sa kojom razgovaram kao da si ti.

Vatra si u meni i jeziva hladnoća.
Pljusak si i buđenje života.
Slepilo i strah.
Ljubav si i rana, i onaj vekovima otežan uzdah.
Breme si vremena i lakoća postojanja.
Sve si, i sve nisi.

Ona si sekunda u kojoj mnogi izbegnu smrt,
i nesrećna okolnost.
Nevinost i greh.
Dečiji osmeh kada zmaj napokon poleti.
Pogled onoga koji prvi put dobija mogućnost da vidi.
Zimski si san medveda.
Sve si, i sve nisi.

Zvuk si u ušima onoga koga je tišina okovala u usamljenost.
Sigurnost si žene koja napokon zavoli sebe.

Korak si u nepoznato.
Pogled u prošlost.
Strah od budućnosti.
Ma, sve si... i sve nisi.

Čarobnjak si bez mašte, i mađioničar bez trikova. 
Špil bez karata, i najlepša kula od peska.
Ekstaza i pad.
Nirvana i oluja.
I bela si i crna,
i visina i dno.
I smrt i ponovno rođenje.
Ma sve si.
Sve nisi.

Otkud toliko moći u jednom čoveku,
da bude rana,
nezalečena,
sasušena u ožiljak?
Dubina očiju- nekih dalekih.                                                                                                           


Sloboda



Izmaštan dan. Ezoteričan i prilično nevidljiv. Lak za one koji su umesto dronjaka izabrali okove. Astralna je sloboda u ovom gradu u kome zvecka kuda god da zakoračim. Tek ponekad čujem tišinu - beskrajnu i plavu. Ugledam leptira i metamorfoza odjednom postaje moja religija.
 Leptir je i jajašce i larva, i gusenica i čaura. Iz te se čaure rađa lepota koja sebe tako kratko daruje svetu, ali taman dovoljno da ga nauči jednoj od najvećih mudrosti. A tamo gde nema zveckanja okova često se oseti drhtanje od hladnoće. Ako se u tom drhtanju čuje smeh, samosvojnost je dar.

U izmaštanom danu vidim čoveka sa vezanim rukama, smeje se širom otvorenih usta, upućujući, preko ramena, pakostan pogled orangutanu koji mu pravi omču. Smejem se i ja, tek da podržim tako hrabar stav da, i u najgorim trenucima, imamo mogućnosti da ne biramo očaj. Sve je to aluzija nečega divnog, što u metežu nije lako uočljivo, ali u tišini srca se itekako dobro vidi. Tona metala se odmara na leđima ljudi koji žele slobodu, i da bi dospeli do nje pokoravaju se svim tim korektnostima sistema, a tako je jezivo svirati te note na klaviru. Podseća na Bahovu „Tokatu i fugu“, pa često jako zapušim uši kada neko, ipak, krene. Mnogo je straha u tim zvucima, kao da se strah čitavog čovečanstva sjatio u par minuta melodije, okovane pohlepom.

Šta je drugo sloboda - do hrabrosti ljudskog bića da sa svojim životom radi ono što hoće? A ta je hrabrost smeštena u dubini srca, gde leži neukaljana i čeka da joj otvorimo vrata. Bolje neminovnost, ali mnogo bolji je izbor. Ništa nas tako ne boli kao sopstveni kukavičluk da budemo ono što jesmo. Sloboda tako divno miriše tamo gde je savest čista. Niko od nas nije na zemlji da bi ispunjavao tuđa očekivanja, tu smo da ispunimo svoju svrhu time što ćemo dopustiti da ono najlepše i najdragocenije u nama živi i diše uprkos tami koja često preti da nas proguta. Izdići se i roditi se, baš kao leptir iz čaure. Obrisati suze i verovati ponovo. I to je sve.


Slobodu zamišljam kao hiljadu lotosa u močvari.  Koji se izdižu i netaknuti postoje. Koji svetle i odbijaju od sebe sve isključivosti, sva podrazumevanja, sve uticaje, i zbog toga žive. Tako najlepši.  

Duborez



Pogledaj me.
U očima je prošlost već isplela mrežu od ljubavi, razočarenja i nadanja.
Daj osmehni se onoj crnoj mrlji na mojoj zenici.
Bar slaži da je neodoljiva.
Drhtim već.
Od hladnoće je.
Snegovi su već prekrili prostor mog udubljenja na vratu.
Lasta je pobegla sa ramena.
Brojim unazad.
Osvrćem se mahnito, jer bežim od svakog tvog pogleda.
Vidim ti oči i u zgaženoj dršci od lizalice.
I vazduh ima boju tvojih očiju.
Kažu da vazduh nema boju, ali tako je ledeno plav.
Ni metalna šipka od stepenica ne prestaje da me gleda.
Moj je svet prosut kao kutija klikera po staklenom stolu.
 
Moje je telo od šećerne vune napravljeno,
svaki dodir sa tvojim usnama topi ga,
nestajem ali se ludački smejem.
Tako je često postalo nestati i ponovo se roditi zbog tebe
za tebe,
u inat tebi.
Tako je često postalo otopiti led iz ove kese u kojoj spavam,
Pa je ponovo napuniti prljavom vodom i zalediti na minusu
tvoje sebičnosti.
O, kako je čest zemljotres u ovom gradu u kome preživljavam sama,
širiš epidemiju i protivotrov daš samo meni
i likuješ nad mojom željom za životom
pripisujući zaslugu sebi za ovo disanje na aparatima tvog saosećanja.
Oblikuješ me
Preoblikuješ.
Valjaš me.
Razbijaš.
Vajaš.
Praviš duborez na mom telu.
Postaješ umetnik amater.
Umetnik nikada ne može iscrpeti interesovanje koje mu pruža njegova umetnost.

 Inspiriše te moja mekoća.
Postajem drvo lipe, lako obradivo.
Dok urezuješ ostatke svog nezadovoljstva na meni,
nemo čekam i postajem igračka.
Nikada upotrebljiva.

    

AB INITIO

Hiljadu- kažem ti. Hiljadu u jednoj ženi. Ti mi ne veruješ, smeješ se mojoj naivnosti i kažeš da poznaješ samo jednu. Hiljadu lica krije ova maska, hiljadu sudbina i boja. Najdraža mi je ona u kojoj te volim- odćutim.
Danas sam siva-kažem ti. A ti mi ne veruješ jer vidiš crvenu i kažeš mi da ličim na vatru iz zmajeve duše.
Ja se smejem jer sam svoju, kao feniks, nekada iz pepela rađala, posle samoubistva. Kakva ironija, biti ubijen vatrom pa se iz nje roditi. Feniks si sa zmajevim krilima- kažeš mi. Ali ja želim da budem lasta. Mala, slobodna lasta. Pusti me da budem lasta- kažem ti. A ti me zadirkuješ kako su laste pitome, a osim neba nemaju ništa i nemaju kuda, pa je sloboda samo pojam, nebo ih ograničava- kažeš mi. One su ptice u velikom kavezu. Ti si dete divljine- ubeđuješ me. Suzdržavam se da prasnem u ironijosmeh. Moje su lisice od očaja skovane, nevidljive i zarivene u kožu. Šiklja crvena bujica a ti mi kažeš kako danas  divlje blistam. Da li je do sunca?- pitaš me. A ja guram ruke u džepove da se ne vidi duše bol. Drhtim kao zastava koja leprša na vetru okačena naopačke. Simbol sam nevolje, pomislim dok ti gledam dušu u očima. Tu su vetrovi utihnuli. More je mirno. Stidim se pred tom tišinom. U mojoj su duši oluje bezbroj puta odigrale Baćatu. To je paradoks moje egzistencije. Ti me miluješ zenicama i odjednom postajem plava. Nebesko plava.
Ne želim da priznam da želim da izdahnem u toj boji. Stojim nema i hladna- hipnotisana plavetnilom, iako se negde u venama krv meša sa vodom. Duh mi je išiban bodljikavom vrpcom tvog pogleda na moj svet, a ja sam nezainteresovana da ga branim, kao životinja u laboratoriji, naviknuta na nasilje. Ti bi da slikaš po mom postojanju, paleta veselih boja viri iz tvoje suštine. Ali ja želim da budem lasta- vrištim ti pogledom. Oboji me u tamno- preklinjem te. Belom linijom pređi preko mojih grudi, da me prepoznaš. Nacrtaj mi lastina krila. Nacrtaj kavez sa otvorenim vratima. Pusti me da poletim. Ja sam ptica rođena za let- kažem ti. Želim da budem lasta.  Ti se buniš jer nemaš duži rep, nemaš ni krila za let. Nisi ptica čak ni u snovima.
 Bojim se kostima Dedala, bojim se da nikada nećeš naučiti lekciju od Ikara ako ti budem skovala krila od perja i voska svog zemaljskog života. Bojim se da ptica i čovek sa kriima nikada neće moći stvoriti ljubav ispod kaputa neba.

Breme vremena



Sediš na vrhu mog sveta,
pritiskaš mi suštinu težinom svoje pokvarenosti.
i aluminijum oko tvoje dvofazne mišićne pumpe nije moguće istopiti na vatri moje volje.
Zamaraš me hladnoćom,
Zamaraš me apsurdom života.
Zakonima uma,
tom najsofisticiranijom stvari u Univerzumu
ali ja ne želim da znam rezultate naučnih istraživanja.
Ne želim da znam šta je gore ni da li ima života posle smrti.
Srcem se molim, štedim kolena.
Melanholijom se branim.
Iluzionista sam.
Želim da znam šta bi ona plavuša koja sam bila mislila o ovoj koja sam sad.
Ona je nosila srce u grudima, a ova sada ga nosi u njenim.
Prodaću ti za 250 dinara ovaj komad mog života, napisan s naporom, spakovaću ga u 15 mililitara izribanog voska, sa mirisom maja.
To je opera za ceremoniju krunisanja moje duše.
A ti mi zauzvrat pričaj o srcu plavuše kojim je ljubila tvoje rane.
Reci mi da li je bila dovoljno dobra da ti oplemeni bar jednu liniju života na tvom dlanu.
Pričaj mi o onome što je bilo.
Ja ću ti pričati o ovome što je ostalo.
Banalna diferencijacija.
Ali...
Ostala je tamo negde, u ćošku sobe jedna sena, u kojoj smo najviše ćutali zajedno,
da noću kada osetiš samoću shvatiš da nisi sam.
Ostao je tamo negde trag, otisak tvog postojanja,
u nekom majušnom prostoru u mojim grudima
da se, kada pomisliš da nisi bio voljen, setiš da je jedan otkucaj zauvek tebi posvećen.
Ostale su tamo negde na autobuskom stajalištu moje streplnje,
moj strah i nesposobnost da na neravnom tlu budem čvrst temelj na kome si želeo da izgradiš produkt svojih snova, tako dugo sanjanih.

Ostala je tamo negde u dolini tvog kreveta krivica
da ono „moglo je“ jače zazvuči,
da ono „šteta, bilo je zamalo“ zaboli jače na promenu vremena.
Jedno miholjsko leto.
Punč i novembar.
Ostao je negde na jastuku pupoljak snova koji nikada neće procvetati
cvet koji nikada više neće zamirisati.
Ostao je, zakačen na ulaznim vratima, jedan nespretan pokušaj,
da tračkom plamena otopim santu leda.
Pogled u nebo i
bremenom zaborava otežan neuspeh
.
A bilo je zamalo.
 

Pišem ti



Pišem ti.
Ujutru dok pokušavam da uspostavim kontakt sa svetom, nervozna i pospana.
I dok spremam doručak za dvoje iako znam da ću jesti sama.
Čini me manje usamljenom.
Pišem ti i dok pokušavam da otvorim teglu sa medom,
usmeravajući svu svoju snagu da izvođenje pokreta koji otvara.
Koji otvara vrata nekom boljem životu.
Nekom srećnijem životu.
Pišem ti i onda kada napišem sebi da je dosta bilo pitanja.
Da je dosta bilo kajanja.
Pišem ti i onda kada se zavram besom da ne zaslužuješ da ti pišem.
I onda kada se predomislim jer se setim sjaja u očima dok sam ti prvi put
spremala ono jelo koje je bilo očajno,
i nervozno se pravdajući da je trebalo biti bolje, ali.. ali.. ali..
Ti si se pravio da je nešto najlepše što si ikada probao.
Ja sam se pravila da ti verujem.
Pišem ti i kada spuštam roletne usred bela dana jer mi kao smeta svetlost,
a kao želim da odmorim, čineći mrak još ubedljivijim prekrivajući glavu čaršavom.
I onda kada podižem te iste roletne, sledećeg popodneva,
jer je dosta bilo odmora, a oka nisam sklopila.
Pišem ti i kada pričam sa senkama na zidu.
Pišem ti dok pod tušem iznova pevušim reči pesme Ed Sheeran-a,
one koju sam ti poslala dok smo ležali,
 zajedno ali na različitim stranama sveta i kada si poželeo da osetiš da sam ti blizu:
„Loving can heal, loving can mand your soul... and it’s the only thing that I know“,
A sada znam da jubav može da boli, može ponekad jako da zaboli.
Ili ono što posle nje ostane.
Ali to je jedina stvar koja čini da se osećamo živima,
 kada patnja prođe i ljubav se nekako zaboravi.
Pišem ti dok mi u duši legija leptira igra vacer,
a jedan maleni uvek napravi piruetu na podijumu moje duše.
 A onda shvatim da smo mi bili poput tog leptira.
Čudesno lepi,veoma kratko.
Pišem ti i kada pričam sama sa sobom,
sa drugim ljudima,
sa životinjama.
sa umrlim drvetom trešnje u mom dvorištu.
Pišem ti i kada preživljavam onih nekoliko sati do svitanja.
I tišinu.
I zvuk kazaljki sata.
A najviše ti pišem kada preklinjem sebe da prestanem,
da prestanem više tako lepo da ti pišem.
I da pitam.
I da čekam.
Tebe.
Sebe sebi.
Ljubav.
Ili Kraj.