ABRAZIJA POHOTNOSTI


Čeznem za tobom

kao što noć čezne za danom.

Da ti pričam o tišini jutra

dok te tražim po ćoškovima

i prevrćem sve kutije uspomena

na kojima je krvlju napisano

 "Ne otvaraj nikada."

Ali ipak otvorim.

Čeznem da ti pričam o dalekim Galaksijama

o usamljenim planetama

negde u kosmosu

o zvezdama kojima niko nikada neće dati Imena.

O svetlu na kraju tunela

idejama

i velikim snovima.

I o onoj velikoj ljubavi koju nosim u sebi od početka vremena

I nikako da je se otarasim.

Čeznem za tobom.

Da ti spustim dlanove na obraze

i recitujem ti omiljenu pesmu

dok se ponosan smešiš

a ja znam da sam pronašla svoj dom.

Da ti kažem dobro jutro.

Laku noć.

Čuvaj se.

Tvoja sam.

I da zauvek osećam nežnu brižnost

kada nisi kraj mene.

Moje telo ispunjeno je tobom.

Moje misli su sa tvojim mislima.

Moja nada ide ka tebi.

Čeznem da zaspim na tvom ramenu

da se milion jutara budim

u tvom naručju.

Da slomiš moju odbranu

kojom se toliko dugo branim od ljudi.

Da me zagrlliš i da shvatim

da i ti čezneš za mnom

kao što čovek čezne za ženom.

Toliko

da ne zaboravim da je u našim venama bilo krvi

vrele krvi 

vrele kao vulkan

koja je pržila sve površinske slojeve uma

i budila dubine okeanske tame 

i umrlu svest

da ne zaboravim da su krivi putevi 

prava odredišta

i da je vulkan u mojoj duši

bio sreća 

koju ni ne mogu da zaboravim.

Pobegla sam od vatre

 ali sam ponela njen plamen 

da osvetljava tih par koraka

pređenih udvoje

da se ne zaborave.

Jer smo gazili po svežem asflatu

i gradili slepe puteve

ali široke 

velike obale ljubavi

srušene abrazijom tvoje pohotnosti

i moje divlje prirode.


Stefana Ivanović

Нема коментара:

Постави коментар