Čeznem za tobom
kao što noć čezne za danom.
Da ti pričam o tišini jutra
dok te tražim po ćoškovima
i prevrćem sve kutije uspomena
na kojima je krvlju napisano
"Ne otvaraj nikada."
Ali ipak otvorim.
Čeznem da ti pričam o dalekim Galaksijama
o usamljenim planetama
negde u kosmosu
o zvezdama kojima niko nikada neće dati Imena.
O svetlu na kraju tunela
idejama
i velikim snovima.
I o onoj velikoj ljubavi koju nosim u sebi od početka vremena
I nikako da je se otarasim.
Čeznem za tobom.
Da ti spustim dlanove na obraze
i recitujem ti omiljenu pesmu
dok se ponosan smešiš
a ja znam da sam pronašla svoj dom.
Da ti kažem dobro jutro.
Laku noć.
Čuvaj se.
Tvoja sam.
I da zauvek osećam nežnu brižnost
kada nisi kraj mene.
Moje telo ispunjeno je tobom.
Moje misli su sa tvojim mislima.
Moja nada ide ka tebi.
Čeznem da zaspim na tvom ramenu
da se milion jutara budim
u tvom naručju.
Da slomiš moju odbranu
kojom se toliko dugo branim od ljudi.
Da me zagrlliš i da shvatim
da i ti čezneš za mnom
kao što čovek čezne za ženom.
Toliko
da ne zaboravim da je u našim venama bilo krvi
vrele krvi
vrele kao vulkan
koja je pržila sve površinske slojeve uma
i budila dubine okeanske tame
i umrlu svest
da ne zaboravim da su krivi putevi
prava odredišta
i da je vulkan u mojoj duši
bio sreća
koju ni ne mogu da zaboravim.
Pobegla sam od vatre
ali sam ponela njen plamen
da osvetljava tih par koraka
pređenih udvoje
da se ne zaborave.
Jer smo gazili po svežem asflatu
i gradili slepe puteve
ali široke
velike obale ljubavi
srušene abrazijom tvoje pohotnosti
i moje divlje prirode.
Stefana Ivanović
Нема коментара:
Постави коментар