Donkihotski život (tragaocu)


Možda još ima vremena da te ubedim da ne zalaziš u dubine iz želje da otkriješ suštinu sveta.
Ni delo Boga koje smelo i sigurno završavaju ljudi.
Tamo gde je mrak svetlosti nema, a gde ima svetlosti život je prihvaćen onakav kakav jeste.
Svako lice koje budeš video krije tajne od života darovane, i svako traži svoje mesto na zemlji verujući da mu nešto ovde i pripada. Svako će ti reći da su planovi zreli, a da nijedno u sebi ne nosi prihvatanje života onakvog kakav jeste, ljudi će lagati, ponekad ne iz pakosti, već iz neznanja, reči su varljive, lica će ti reći. Sve je to bekstvo, ako se budeš pitao. Bekstvo od besmisla. I traženje smisla u ovoj prolaznosti. Ako ikada budeš razmislio o tome shvatićeš da sve to nosi sa sobom duboku tragičnost. Tragičnost ljudskog bića što mora da postoji u svoj toj izobličenosti.
Rodiš se go u svetu hladnoće, bez dlake da te štiti od zime, bez čvrstog instinkta da te štiti od zla,  bez ičega u rukama, a dobiješ misao kao oružje kojim ćeš se braniti kroz život, u kome je potrebna veština.
Rodiš se bespomoćan, nesposoban da izabereš, pa ti daruju svoje istine, ali vrlo često ti ne daruju mgućnost da ih menjaš, ni da saznaješ nove pa živiš sa njima i njima, jer je to jedino što znaš, i budeš zbog toga kažnjen. Rodiš se u svetu u kome imaš slobodnu volju, ali nikada ne smeš da izabereš smrt, iako nisi ni svestan da je i samim načinom života biraš ili su ti je već izabrali, jer ćeš zbog toga biti kažnjen. Imaš slobodnu volju ali ne smeš da biraš ni svaku ljubav, jer ćeš i zbog toga biti kažnjen, kao da se ljubav može birati. Katkad će od sebe kidati da bi ti bio ceo, a nekada ćeš ti biti komad koji čini tuđu prazninu. A ni jedno ni drugo nečeš izabrati. Ponekad će te voleti, a vrlo često će samo tražiti ljubav.
Rodiš se u svetu u kome je strah loša emocija a moraš se bojati dobrog Boga. U kome se potencira ljubav iz straha, a ne ljubav iz lojalnosti. Shvatićeš da je su odatle koreni egoizma. Samoživost je nametnuta. I dobro i zlo su samo reči, jer ih svako drugačije tumači. I koga kriviti zbog netačne vage? Koga kriviti zbog neispunjenih nametnutih ciljeva? I kako kriviti sebe kada nisi znao?
Videćeš mnogo nelogičnosti, neće te ceniti zbog dobrote tražiće veštinu, ali će te ipak mrzeti ako je nemaš, i žaliti te ako je imaš, i bićeš prinuđen da bežiš od sebe i sveta da se opet nađeš, ako imaš sreće da se ne izgubiš shvatićeš da se od sebe ne može pobeći, a ako se izgubiš lutaćeš zauvek.
Nećeš shvatiti ni ono- zašto, ni kako, ni kome, ni kuda, a moraćeš da koračaš, moraćeš da se budiš i da koračaš kroz minsko polje, ni sam ne znajući koliko dugo.
Verujem da ti nikada neće postati cilj ono što može spaliti vatra, ni ono što možeš izgubiti na sledećem čošku, ni ono što ti daje moć tela ali ti oduzima moć duše. Da te nikada toliko neće slomiti svet da zaboraviš da, iako se sve čini apsurdnim, negde u svojoj suštini to, ipak, nije. Verujem da ćeš kao pravi tragalac, posle izvesnog puta, prestati da tražiš van sebe, da ćeš prestati da tražiš smisao na tuđim licima, i da ćeš započeti putovanje u sebi i da nećeš ići predaleko jer je ono važno često na dohvatu ruke.
Veruj mi, nikada nećeš otkriti smisao ako ga tražiš van sebe. Jer svako nosi svoj smisao u sebi, univerzalni smisao gotovo i da ne postoji, sem, možda onog,  da smo iz jedne krvi stvoreni i da se moramo voleti da bismo se razumeli. Mržnja razara, ljubav spaja.
Odaberi dobro za sebe.

Nokturalno škrabalo




     U vrtlogu ludila i mira počiva priča o nama. Toliko zrelosti i nezrelosti u jednoj ženi, toliko latentnog nemira i ljubavi u jednom muškarcu. Ljubav je razapeta pokušajima da spoji ambivalentni pristup u nastojanju da se dodirnemo bar milimetrom naših duša.  Duše su vapile za spajanjem. Vapile su za tragom u večnosti. Ali presušile su, jer vode u tom izvoru nije bilo.                

        Na putu do tebe bila sam klovn bez cirkusa. Bila sam pozorišna luda bez smisla za humor. Bila sam puž na sred ulice. Bila sam duga u gradu na čijem tlu nikada nije pala kiša, a nebo nikada nije dodirnulo sunce. Bila sam lasta bez kompasa. Voz bez šina. I u trenutku kada sam bila dan, ti si postao noć, crna i bez zvezda. Sada između dve daljine ja sam drvo na sred pustinje. Usamljena planeta negde u kosmosu. I zvezda kojoj niko nikada neće dati ime. Sada između dva kraja, ja sam kap kiše u okeanu.  
                
     
      Sreća kao i nesreća stvar je trenutka, ali se nadam da si srećan tamo u tom svetu u kome moj duh više ne obitava. Nadam se da je svaki tvoj trenutak, onaj u kome odlučuješ da se „i danas“ smeješ, u inat svim tugama koje su te lomile. Nikada ti nisam rekla koliko se kajem što sam dopustila da naš kraj bude obavijen velom besa, krivice i ogromne tuge. Nepromišljenosti i nezrelosti. Slepila. Iako se za kraj nikada nisam pokajala. I sada nakon svega sam duboko uverena da je temelj određenih koraka mnogo ranije postavljen. Nadam se da ovo ne liči na opravdanje, ne pokušavam da se opravdam. Pokušavam da shvatim ono što ti možda već i shvatiš. Otisak nekih koraka unapred je već utisnut. Sad..hoćemo li ih zateći blatnjave ili suve kad još jednom zagazimo... od nas zavisi. Ali kraj je uvek kraj, sa koje god strane ga posmatramo, pa trčali ili puzali, svede se na ono zbog čega je i počelo. Da se završi. Sve je to duboko utisnuto u prošlost. I naša arhiljubav, otisnula je svoj trag i od njenog praska stvorila se budućnost koja se nikada neće setiti njene tananosti. To je već delo naših nespretnih pokušaja da nešto naslikamo. A nije isto voleti umetnost i njome se baviti.

     Nadam se da ćeš u ovom svetu surovog neznanja, napornim pokušajima ipak saznati da ona taknka nit koja spaja dvoje ljudi nije ljubav. To je žrtva. Spremnost da žrtvuješ poneki deo sebe da bi slagalica koju želiš da složiš mogla da se uklopi. Da je okreneš, priđeš joj iz drugog ugla, ili joj prosto zameniš mesto. Ne da menjaš svoju suštinu, već da žrtvuješ svoju taštinu. Iz toga se rađa ljubav. Ona ka kojoj svi težimo. Ona sa božanskim sjajem. Ljubav je stacionarna, ali koraci koje pravimo da je dostignemo nikad ne miruju, samo moramo biti spremni da zakoračimo van sebe. Taj je korak najvažniji na putovanju na kome težimo da pronađemo blago ljubavi. A ako ga ne pronađemo ostaćemo zauvek siromašni. A od tog siromaštva umire duša.
Od početka do kraja bezbroj je koraka, peanizam duše počiva u onom koraku u kome rasprskavanje svetlosti dodiruje i najmračnije delove njene suštine. Tada se ona budi. Tada se rađa ljubav. A nadarenost duše niko ne sme potceniti. Jer svaki pokušaj da joj se suprotstavimo  nezgrapan je i jalov. Njena je mapa u vreme utisnuta. I pratićemo je samo ako smo sposobni da prepoznamo kuda ona to vodi. Verujem da ćeš vremenom naučiti da dešifruješ sve te simbole kojima je pisala tvojoj večnosti. Naslućujem divan rukopis. Samo se ne pitaj više kuda sunce ide kada zalazi, udahni delić večnosti koji je samo tvoj i veruj da se iza brda gde sunce utihne rađa ljubav koju ćeš na kraju ipak upoznati. Jer dah sunca umiriće tvoj uzdah kada umoran na jastuku brojiš unazad. A dodir noći više neće biti tako težak.                                              

         Želim ti sreću na ovom putovanju, i ne zaboravi na putokaze, možda ne moraš napraviti više od jednog koraka da bi našao to što tražiš. I, molim te, vodi računa o tišini. Kada govoriš, govori dušom, ali govori do kraja. Duša vene od tišine.