STREPNJA


Tražila je od mene
da joj dam ruku
da joj pipnem srce
da se uverim koliko je hladno.
Vikala je, 
ne pokušavaj da izvlačiš snove iz mene
da me učiš trpeljivosti
nenadoknadivosti.
Reci istinu- tražila je od mene.
Nisam mogao.
Primećivao sam 
da su joj zidovi duše prljavi
da su ruke neoprane
da su ostaci snova truli
da je u toj ženi pravi haos.
I to je bilo saznanje
Istina o meni.
Zar da ti budem bitna u nekom drugom životu-pitala je.
I videla je strah u mojim očima
Žar da te ovako volim u ovom-pitao sam
i oslobodio sam je.
Ženu bez snova
Buntovnu.
Moju.
Ja ovako tuđ.
Moj udes je jedino u tome
što sam svestan da sam potpuno slobodan
postao bih potpuno gladan
potpuno siromašan
i skapavao bih od hladnoće.
Moja nesreća je bila vidljiva
dok su se snovi ređali
ja sam im okrenuo leđa.
Nakon buđenja dolazi mrak
govorila je,
a imala je sve pred sobom
i perje rajske ptice
imala je sve moguće ordenje
ali nije imala oklop.
Moj Cvet Sunca.
I sve dok bude života 
ona će svoj da mrzi da bi sve druge volela.
Paradoks
i istinska magija
Magija ljubavi i mržnje,
istine i laži.
I moglo bi biti dobro
a nije.
Moglo bi biti i užasno
pa pored svega nije.
I pustio sam je.
Jer je sve što sam trebao da uradim 
urađeno pogrešno.
To je priznavanje.
oglašavanje mog poraza.
Rekao sam zauvek
jer čovek ne nalazi načina da zaboravi,
čuo sam njeno razočarenje
dugo je odzvanjalo.
Ti si- prošaputala je
mrak od čoveka.
Rekoh joj
jadna sam kukavica
u tome je moja nesreća
ali i moje preživaljavanje.

Pojma oni nemaju o tome šta je čovek





Govorila sam mu,
oni me ne poznaju,
oni vide samo moju spoljašnjost,
piju sopstvenu krv predrasudama
misleći da će je i meni popiti.
Ne volim ih,
tešim se da je i mržnja potrebna da bi se kroz život išlo ponosno
i bez suza.
Pa opet, zagrcnem se kad zaboli,
pa ti vrisnem kroz vetar
neću etikete,
nisam deo mase
neću tuđe snove
ni duše koje se osuše kao zrno grožđa na suncu
Koje smrde kao trulo meso
i boje se da priznaju svoje slabosti.

Govorila sam
ovaj svet je truo,
pokvario se,
svi ti ljudi
nesvesni, prazni i tupi.
Gluvi za sve.
Pusti.
Gaze sunce nogama.
Izbezumljeno se smeju,
a oči im prazne.
Bez stida.

Govorila sam,
ne znaju ti ljudi koliko vredi duša posečenog oraha
Ali ne čuješ
puna ti usta besmislica,
pune ti oči iskrivljenih slika,
pogrešnih predstava
pa ne možeš da shvatiš
Ni pojma oni nemaju o tome šta je čovek.
Lakše je osuditi,
nego rešiti se iluzija o njemu.
I niko nas ne ubije kao oni koji nam navodno žele najbolje
za naše dobro.
I onda se stidiš natpisa
i okvira koji su ti zabijali na čelo
a samo su tupi ekseri koji ne probijaju ni malter.
I to su, najčešće, natpisi i okviri onih koji ih zabijaju.

Pa sada,
zabooravom ližem rane
dok tišine vrište u meni.
I neke površne reči
i slike.
Stid zbog tuđe sramote.
I plešem sama.
Navikla sam tako.
Muka je to,
kada je osnova trula,
kada nemaš sjaj u sebi,
i želiš da ga i drugi izgube.
Zato hajde,
izađi iz sebe
i nauči nešto više o svetlosti.