Ukus vina i laž.

Sati provedeni u toj slici.

Dani.

Godine.

Možda i vek.

Veliki zatamljeni prozori

zgužvana posteljina

zelene masline

neka stara muzika

i isprepletane ruke

moje

sa tvojim.

Pričala sam tiho

da ne čuješ

da ne čujem čak ni ja

pusti me da još malo uživam u toj zabludi.

Dok mi prstima praviš duborez na telu.

Voskom svoje strasti

opekotine prvog stepena.

Pa me hladiš ledom svoje muškosti

i navlačiš mi breme greha 

preko duše.

Pusti još malo.

Dok se ne završi treperenje zvuka

drhtanje tvojih ruku

i mog tela.

Pusti još malo.

Dok svitanje ne rasvetli kraj.

Dok sirena sudbine 

ne upozori da je vreme da se krene.

Nekim drugim ljudima.

Drugim predstavama.

Nekoj grubljoj koži

i dubljem glasu.

Praznim očima.

I tišini.

Pusti da ti pričam

dok zadivljeno slušaš

mladost koje je zauvek prošla.

Pa je isisavaš iz mene

kao vampir krv.

I govoriš

Moja si besmrtnost

u tako kratkom životnom veku.

Dok ti gorda prigovaram

neću da budem ni druga

ni treća

ni pedeset treća sveća 

koju ćeš ugasiti kada dovoljno ugreje tvoje strasti.

A ti mi šapućeš

Moje si svetlo.

Uvek ćeš biti moje svetlo.

Pa sate provedem u toj slici.

Dane.

Godine.

Možda i vek.

Zatvorim oči

i čujem kako mi govoriš

Kad bi znala..

Ni sa kim vino više ne pijem.

Kvariće mi uspomene.

Osećaj 

dok moja ruka ide kroz tvoju kosu, 

spusta se na vrat

niz ledja

i tako u krug.

Kad bi znala..

Pa ti kroz vetar šaljem misli

Reci mi još jednom samo

moje si svetlo.

Iako znaš 

da ćeš zauvek biti moja tmina.


Stefana Ivanović



Ne boli me
Ništa više.
Rane mi brzo zarastaju.
Rat je završen.
Moji frontovi su bili ljubav
umrljani krvlju zla.
Dok sam se borila nisam shvatala
Da je možda trebalo pustiti
Da me razvale boli
Da me sasvim obliju sumnje
I proteraju napolje
Prema rodnom mraku.
Da spoznam svoju svetlost.
Tako bih znala da nije pobeda 
Ono što nas određuje
Već koliko smo puta imali hrabrosti 
Da se borimo ponovo.
Možeš se saplitati bezbroj puta
Valjati se u blatu sopstvenih sumnji
Biti uhvaćen u kandžama konfuzija
Proći sve dimenzije bola
I skrojiti iluziju da je sve moglo biti drugačije.
Možeš čak i odustati
Ili postati poput njih.
Odreći se svoje kože
I svoje krvi.
Možeš vrištati
I mrzeti.
Hraniti bes.
ALI NEĆEŠ PREŽIVETI.
Možeš lutati
I bežati
Živeti život u hladnoći
Stvoriti svoj sopstveni unutrašnji Sibir.
Biti žrtva ludila
Izopačenih refleksija
Tuđih nesreća
I svojih demona.
Možeš sahraniti ljubav
I buditi prazninu iz praznine.
Gasiti svetlost.
Sagoreti.
Umreti.
ALI NEĆEŠ POBEDITI.
Možeš izvaditi srce iz grudi
promeniti svoj kod
I dati im svoje telo.
Neće te voleti ni tada.
Možeš i
Seći svoja krila
I stideti se
Jer ne umeju da lete kao ti.
Ali tada nećeš voleti sebe.
Umornom
Istina će ti zavrištati
Jer uvek jednom zavrišti
Da preživimo samo onda
Kada se predamo
Životu
Melodiji sopstvenog bića
Glasu u nama
Svetlosti koja isijava iz nas
kao pečat onoga što zaista jesmo.
I onoga što jedino možemo biti.
________________
Stefana Ivanović


Čeznem za tobom

kao što noć čezne za danom.

Da ti pričam o tišini jutra

dok te tražim po ćoškovima

i prevrćem sve kutije uspomena

na kojima je krvlju napisano

 "Ne otvaraj nikada."

Ali ipak otvorim.

Čeznem da ti pričam o dalekim Galaksijama

o usamljenim planetama

negde u kosmosu

o zvezdama kojima niko nikada neće dati Imena.

O svetlu na kraju tunela

idejama

i velikim snovima.

I o onoj velikoj ljubavi koju nosim u sebi od početka vremena

I nikako da je se otarasim.

Čeznem za tobom.

Da ti spustim dlanove na obraze

i recitujem ti omiljenu pesmu

dok se ponosan smešiš

a ja znam da sam pronašla svoj dom.

Da ti kažem dobro jutro.

Laku noć.

Čuvaj se.

Tvoja sam.

I da zauvek osećam nežnu brižnost

kada nisi kraj mene.

Moje telo ispunjeno je tobom.

Moje misli su sa tvojim mislima.

Moja nada ide ka tebi.

Čeznem da zaspim na tvom ramenu

da se milion jutara budim

u tvom naručju.

Da slomiš moju odbranu

kojom se toliko dugo branim od ljudi.

Da me zagrlliš i da shvatim

da i ti čezneš za mnom

kao što čovek čezne za ženom.

Toliko

da ne zaboravim da je u našim venama bilo krvi

vrele krvi 

vrele kao vulkan

koja je pržila sve površinske slojeve uma

i budila dubine okeanske tame 

i umrlu svest

da ne zaboravim da su krivi putevi 

prava odredišta

i da je vulkan u mojoj duši

bio sreća 

koju ni ne mogu da zaboravim.

Pobegla sam od vatre

 ali sam ponela njen plamen 

da osvetljava tih par koraka

pređenih udvoje

da se ne zaborave.

Jer smo gazili po svežem asflatu

i gradili slepe puteve

ali široke 

velike obale ljubavi

srušene abrazijom tvoje pohotnosti

i moje divlje prirode.


Stefana Ivanović

Tražila je od mene

da joj dam ruku

da joj pipnem srce

da se uverim koliko je hladno

Vikala je

Ne pokušavaj da izvlačiš

snove iz mene

Da me učiš trpeljivosti

smirenosti

Nenadoknadivosti

Reci istinu- tražila je od mene

Nisam mogao.

Primećivao sam

da su joj zidovi duše prljavi

da su ruke neoprane

sa su ostaci snova truli

da je u toj ženi pravi haos

I to je bilo saznanje

Istina o meni.

Zar da ti budem bitna 

u nekom drugom životu- pitala je

I videla je strah u mojim očima

Zar da te ovako volim u ovom- pitao sam

I oslobodio sam je

Ženu bez snova

Buntovnu

Moju

Ja ovako tuđ.

Moj udes je jedino u tome

što sam svestan da sam potpuno slobodan-

postao bih potpuno gladan

potpuno siromašan

i skapavao bih od hladnoće.

Moja nesreća je bila vidljiva

dok su se snovi ređali

ja sam im samo okrenuo leđa.

Nakon buđenja dolazi mrak

Govorila je

A imala je sve pred sobom

I perje rajske ptice

Imala je sve moguće ordenje

ali nije imala oklop

Moj cvet sunca

I sve dok bude života 

Ona će svoj da mrzi da bi sve druge volela

Paradoks 

I istinska magija

Magija ljubavi i mržnje

Istine i laži.

I moglo bi biti dobro

a nije.

Pa slutim

Moglo bi biti i užasno

pa pored svega nije.

I pustio sam je

Jer je sve što sam trebao da uradim

urađeno pogrešno

To je priznavanje

Oglašavanje mog poraza.

Rekao sam zauvek

jer čovek ne nalazi načina da zaboravi

Čuo sam njeno razočarenje

Dugo je odzvanjalo

Ti si- prošaputala je

mrak od čoveka

Rekoh joj

jadna sam kukavica 

u tome je nesreća

mizerija

i moje preživljavanje.



Znaš li da je otrovni vek,
mutagen,
da svako od nas juri svoje strahove
kao čarobnjak svoj novi trik
da se reši čudovišta.
Znaš li da su čudovišta u našoj glavi
ljudi u našoj realnosti,
kojih ne možemo da se oslobodimo
sve dok ne oslobodimo sebe ograničenja
u čijim smo kandžama ostali
paralisani od straha.
Znaš li da sam sama
kao što si i ti sam,
i da sam uplašena,
kao što si uplašen i ti
i da sam jutros i ja
gledajući u nebo tražila smisao svojih okova.
Nekada sam se smejala zlikovcima
sada krišom plačem
kao kukavica,
kao izdajica.
Sebe.
Svoje rodne svetlosti.
Znaš li da smo svi jednaki
samo ubeđujemo sebe da nismo
ali realnost je, ipak, 
onakva kakva jeste.
Ne prihvatamo je
jer se plašimo da ćemo morati prihvatiti sebe
a te se istine bojimo najviše.
Ponekad,
reći istinu može da povredi više nego bilo šta drugo.
Istinu o odrazu u ogledalu.
Znaš li da sam i ja, kao i ti,
ptica u kavezu
koja se boji svojih krila
jer zna da je sloboda samo iluzija
i da je, kada pobegne iz kaveza,
pod nebom isti takav zarobljenik.
Samo sa iluzijom slobode.
I da i ja, kao i ti,
često ne vidim smisao,
ali me unutrašnji poriv vrišteći nagoni
da verujem
da će jednom, ipak, sve dobiti prizvuk suštine.
Kao kraljnji cilj života.
Znaš li?
da sam sve priče ispričala
sad više nemam nijednu
i ne mogu da oprostim
ni sebi,
ni njima
što sam od lošeg birala gore
jer nisam verovala da je dobro
dobro onoliko koliko se činilo.
I živela od ubeđenja
da se tama lakše podnese od svetlosti.
Znaš li da sam poverovala u to?
Kao opčinjena živela po vražjim pravilima
dok sam mislila da samo Boga nosim u sebi.
Pa oplakivala mrak,
jer nisam videla
da moje sunce sija samo za mene.
Znaš li da je otrovni vek,
i da svako sada juri svoje strahove.
Znaš li?


Znala sam da ću
ako te pustim da govoriš
zaboraviti svaki glas koji sam ikada čula
i da neću moći čuti nijedan više.
Pa sam te pustila
da pleteš rečima niti od iluzija
i ne daš mi da odustanem.
Ponekad te tako jasno i čujno vidim
i kada si nem
stran
i potpuno nag pod tuđim prstima.
Osećam na koži
peče
i prodire duboko u pore.
Ali ne vidiš,
dušu si meni ogolio
pa sam je pripila uz svoje postojanje
kao sve što imam
 za ceo vek da mi bude dovoljno.

Znala sam da neću moći
ako te prekinem u pola reči
prihvatiti da je nedovršeno
i silom odvojeno
telo od tela
ruka iz ruke
duša od duše
i tuga koja me čeka na kraju ovog puta.
Pa sam te pustila 
da govoriš priče sa srećnim krajem
da me dotućeš
osramotiš
da praviš duborez na mom telu
dok govoriš o bajci koju zaslužujem.
A bajku nisam želela
samo malo slobode.
Tebi sam dušu ogolila
tako gorda
predala sam sebe kao komad hartije
umrljan krvlju
u tvoje ruke.
Da me zgužvaš i baciš.
Nehotice.
Uprljana lažima.
Izgovorima.
Opravdanjima.
Lepršam na vetru obmane.

Znala sam,
ako te imam neću te zaboraviti,
ali ako me ne budeš imao
pamtićeš me zauvek.

Tražila je od mene
da joj dam ruku
da joj pipnem srce
da se uverim koliko je hladno.
Vikala je, 
ne pokušavaj da izvlačiš snove iz mene
da me učiš trpeljivosti
nenadoknadivosti.
Reci istinu- tražila je od mene.
Nisam mogao.
Primećivao sam 
da su joj zidovi duše prljavi
da su ruke neoprane
da su ostaci snova truli
da je u toj ženi pravi haos.
I to je bilo saznanje
Istina o meni.
Zar da ti budem bitna u nekom drugom životu-pitala je.
I videla je strah u mojim očima
Žar da te ovako volim u ovom-pitao sam
i oslobodio sam je.
Ženu bez snova
Buntovnu.
Moju.
Ja ovako tuđ.
Moj udes je jedino u tome
što sam svestan da sam potpuno slobodan
postao bih potpuno gladan
potpuno siromašan
i skapavao bih od hladnoće.
Moja nesreća je bila vidljiva
dok su se snovi ređali
ja sam im okrenuo leđa.
Nakon buđenja dolazi mrak
govorila je,
a imala je sve pred sobom
i perje rajske ptice
imala je sve moguće ordenje
ali nije imala oklop.
Moj Cvet Sunca.
I sve dok bude života 
ona će svoj da mrzi da bi sve druge volela.
Paradoks
i istinska magija
Magija ljubavi i mržnje,
istine i laži.
I moglo bi biti dobro
a nije.
Moglo bi biti i užasno
pa pored svega nije.
I pustio sam je.
Jer je sve što sam trebao da uradim 
urađeno pogrešno.
To je priznavanje.
oglašavanje mog poraza.
Rekao sam zauvek
jer čovek ne nalazi načina da zaboravi,
čuo sam njeno razočarenje
dugo je odzvanjalo.
Ti si- prošaputala je
mrak od čoveka.
Rekoh joj
jadna sam kukavica
u tome je moja nesreća
ali i moje preživaljavanje.