Ukus vina i laž.
Sati provedeni u toj slici.
Dani.
Godine.
Možda i vek.
Veliki zatamljeni prozori
zgužvana posteljina
zelene masline
neka stara muzika
i isprepletane ruke
moje
sa tvojim.
Pričala sam tiho
da ne čuješ
da ne čujem čak ni ja
pusti me da još malo uživam u toj zabludi.
Dok mi prstima praviš duborez na telu.
Voskom svoje strasti
opekotine prvog stepena.
Pa me hladiš ledom svoje muškosti
i navlačiš mi breme greha
preko duše.
Pusti još malo.
Dok se ne završi treperenje zvuka
drhtanje tvojih ruku
i mog tela.
Pusti još malo.
Dok svitanje ne rasvetli kraj.
Dok sirena sudbine
ne upozori da je vreme da se krene.
Nekim drugim ljudima.
Drugim predstavama.
Nekoj grubljoj koži
i dubljem glasu.
Praznim očima.
I tišini.
Pusti da ti pričam
dok zadivljeno slušaš
mladost koje je zauvek prošla.
Pa je isisavaš iz mene
kao vampir krv.
I govoriš
Moja si besmrtnost
u tako kratkom životnom veku.
Dok ti gorda prigovaram
neću da budem ni druga
ni treća
ni pedeset treća sveća
koju ćeš ugasiti kada dovoljno ugreje tvoje strasti.
A ti mi šapućeš
Moje si svetlo.
Uvek ćeš biti moje svetlo.
Pa sate provedem u toj slici.
Dane.
Godine.
Možda i vek.
Zatvorim oči
i čujem kako mi govoriš
Kad bi znala..
Ni sa kim vino više ne pijem.
Kvariće mi uspomene.
Osećaj
dok moja ruka ide kroz tvoju kosu,
spusta se na vrat
niz ledja
i tako u krug.
Kad bi znala..
Pa ti kroz vetar šaljem misli
Reci mi još jednom samo
moje si svetlo.
Iako znaš
da ćeš zauvek biti moja tmina.
Stefana Ivanović