JOŠ JEDNOM SAMO

 

Ukus vina i laž.

Sati provedeni u toj slici.

Dani.

Godine.

Možda i vek.

Veliki zatamljeni prozori

zgužvana posteljina

zelene masline

neka stara muzika

i isprepletane ruke

moje

sa tvojim.

Pričala sam tiho

da ne čuješ

da ne čujem čak ni ja

pusti me da još malo uživam u toj zabludi.

Dok mi prstima praviš duborez na telu.

Voskom svoje strasti

opekotine prvog stepena.

Pa me hladiš ledom svoje muškosti

i navlačiš mi breme greha 

preko duše.

Pusti još malo.

Dok se ne završi treperenje zvuka

drhtanje tvojih ruku

i mog tela.

Pusti još malo.

Dok svitanje ne rasvetli kraj.

Dok sirena sudbine 

ne upozori da je vreme da se krene.

Nekim drugim ljudima.

Drugim predstavama.

Nekoj grubljoj koži

i dubljem glasu.

Praznim očima.

I tišini.

Pusti da ti pričam

dok zadivljeno slušaš

mladost koje je zauvek prošla.

Pa je isisavaš iz mene

kao vampir krv.

I govoriš

Moja si besmrtnost

u tako kratkom životnom veku.

Dok ti gorda prigovaram

neću da budem ni druga

ni treća

ni pedeset treća sveća 

koju ćeš ugasiti kada dovoljno ugreje tvoje strasti.

A ti mi šapućeš

Moje si svetlo.

Uvek ćeš biti moje svetlo.

Pa sate provedem u toj slici.

Dane.

Godine.

Možda i vek.

Zatvorim oči

i čujem kako mi govoriš

Kad bi znala..

Ni sa kim vino više ne pijem.

Kvariće mi uspomene.

Osećaj 

dok moja ruka ide kroz tvoju kosu, 

spusta se na vrat

niz ledja

i tako u krug.

Kad bi znala..

Pa ti kroz vetar šaljem misli

Reci mi još jednom samo

moje si svetlo.

Iako znaš 

da ćeš zauvek biti moja tmina.


Stefana Ivanović

Trebalo je pustiti



Ne boli me
Ništa više.
Rane mi brzo zarastaju.
Rat je završen.
Moji frontovi su bili ljubav
umrljani krvlju zla.
Dok sam se borila nisam shvatala
Da je možda trebalo pustiti
Da me razvale boli
Da me sasvim obliju sumnje
I proteraju napolje
Prema rodnom mraku.
Da spoznam svoju svetlost.
Tako bih znala da nije pobeda 
Ono što nas određuje
Već koliko smo puta imali hrabrosti 
Da se borimo ponovo.
Možeš se saplitati bezbroj puta
Valjati se u blatu sopstvenih sumnji
Biti uhvaćen u kandžama konfuzija
Proći sve dimenzije bola
I skrojiti iluziju da je sve moglo biti drugačije.
Možeš čak i odustati
Ili postati poput njih.
Odreći se svoje kože
I svoje krvi.
Možeš vrištati
I mrzeti.
Hraniti bes.
ALI NEĆEŠ PREŽIVETI.
Možeš lutati
I bežati
Živeti život u hladnoći
Stvoriti svoj sopstveni unutrašnji Sibir.
Biti žrtva ludila
Izopačenih refleksija
Tuđih nesreća
I svojih demona.
Možeš sahraniti ljubav
I buditi prazninu iz praznine.
Gasiti svetlost.
Sagoreti.
Umreti.
ALI NEĆEŠ POBEDITI.
Možeš izvaditi srce iz grudi
promeniti svoj kod
I dati im svoje telo.
Neće te voleti ni tada.
Možeš i
Seći svoja krila
I stideti se
Jer ne umeju da lete kao ti.
Ali tada nećeš voleti sebe.
Umornom
Istina će ti zavrištati
Jer uvek jednom zavrišti
Da preživimo samo onda
Kada se predamo
Životu
Melodiji sopstvenog bića
Glasu u nama
Svetlosti koja isijava iz nas
kao pečat onoga što zaista jesmo.
I onoga što jedino možemo biti.
________________
Stefana Ivanović

ABRAZIJA POHOTNOSTI


Čeznem za tobom

kao što noć čezne za danom.

Da ti pričam o tišini jutra

dok te tražim po ćoškovima

i prevrćem sve kutije uspomena

na kojima je krvlju napisano

 "Ne otvaraj nikada."

Ali ipak otvorim.

Čeznem da ti pričam o dalekim Galaksijama

o usamljenim planetama

negde u kosmosu

o zvezdama kojima niko nikada neće dati Imena.

O svetlu na kraju tunela

idejama

i velikim snovima.

I o onoj velikoj ljubavi koju nosim u sebi od početka vremena

I nikako da je se otarasim.

Čeznem za tobom.

Da ti spustim dlanove na obraze

i recitujem ti omiljenu pesmu

dok se ponosan smešiš

a ja znam da sam pronašla svoj dom.

Da ti kažem dobro jutro.

Laku noć.

Čuvaj se.

Tvoja sam.

I da zauvek osećam nežnu brižnost

kada nisi kraj mene.

Moje telo ispunjeno je tobom.

Moje misli su sa tvojim mislima.

Moja nada ide ka tebi.

Čeznem da zaspim na tvom ramenu

da se milion jutara budim

u tvom naručju.

Da slomiš moju odbranu

kojom se toliko dugo branim od ljudi.

Da me zagrlliš i da shvatim

da i ti čezneš za mnom

kao što čovek čezne za ženom.

Toliko

da ne zaboravim da je u našim venama bilo krvi

vrele krvi 

vrele kao vulkan

koja je pržila sve površinske slojeve uma

i budila dubine okeanske tame 

i umrlu svest

da ne zaboravim da su krivi putevi 

prava odredišta

i da je vulkan u mojoj duši

bio sreća 

koju ni ne mogu da zaboravim.

Pobegla sam od vatre

 ali sam ponela njen plamen 

da osvetljava tih par koraka

pređenih udvoje

da se ne zaborave.

Jer smo gazili po svežem asflatu

i gradili slepe puteve

ali široke 

velike obale ljubavi

srušene abrazijom tvoje pohotnosti

i moje divlje prirode.


Stefana Ivanović

Rekao sam zauvek

Tražila je od mene

da joj dam ruku

da joj pipnem srce

da se uverim koliko je hladno

Vikala je

Ne pokušavaj da izvlačiš

snove iz mene

Da me učiš trpeljivosti

smirenosti

Nenadoknadivosti

Reci istinu- tražila je od mene

Nisam mogao.

Primećivao sam

da su joj zidovi duše prljavi

da su ruke neoprane

sa su ostaci snova truli

da je u toj ženi pravi haos

I to je bilo saznanje

Istina o meni.

Zar da ti budem bitna 

u nekom drugom životu- pitala je

I videla je strah u mojim očima

Zar da te ovako volim u ovom- pitao sam

I oslobodio sam je

Ženu bez snova

Buntovnu

Moju

Ja ovako tuđ.

Moj udes je jedino u tome

što sam svestan da sam potpuno slobodan-

postao bih potpuno gladan

potpuno siromašan

i skapavao bih od hladnoće.

Moja nesreća je bila vidljiva

dok su se snovi ređali

ja sam im samo okrenuo leđa.

Nakon buđenja dolazi mrak

Govorila je

A imala je sve pred sobom

I perje rajske ptice

Imala je sve moguće ordenje

ali nije imala oklop

Moj cvet sunca

I sve dok bude života 

Ona će svoj da mrzi da bi sve druge volela

Paradoks 

I istinska magija

Magija ljubavi i mržnje

Istine i laži.

I moglo bi biti dobro

a nije.

Pa slutim

Moglo bi biti i užasno

pa pored svega nije.

I pustio sam je

Jer je sve što sam trebao da uradim

urađeno pogrešno

To je priznavanje

Oglašavanje mog poraza.

Rekao sam zauvek

jer čovek ne nalazi načina da zaboravi

Čuo sam njeno razočarenje

Dugo je odzvanjalo

Ti si- prošaputala je

mrak od čoveka

Rekoh joj

jadna sam kukavica 

u tome je nesreća

mizerija

i moje preživljavanje.