JOŠ JEDNOM SAMO

 

Ukus vina i laž.

Sati provedeni u toj slici.

Dani.

Godine.

Možda i vek.

Veliki zatamljeni prozori

zgužvana posteljina

zelene masline

neka stara muzika

i isprepletane ruke

moje

sa tvojim.

Pričala sam tiho

da ne čuješ

da ne čujem čak ni ja

pusti me da još malo uživam u toj zabludi.

Dok mi prstima praviš duborez na telu.

Voskom svoje strasti

opekotine prvog stepena.

Pa me hladiš ledom svoje muškosti

i navlačiš mi breme greha 

preko duše.

Pusti još malo.

Dok se ne završi treperenje zvuka

drhtanje tvojih ruku

i mog tela.

Pusti još malo.

Dok svitanje ne rasvetli kraj.

Dok sirena sudbine 

ne upozori da je vreme da se krene.

Nekim drugim ljudima.

Drugim predstavama.

Nekoj grubljoj koži

i dubljem glasu.

Praznim očima.

I tišini.

Pusti da ti pričam

dok zadivljeno slušaš

mladost koje je zauvek prošla.

Pa je isisavaš iz mene

kao vampir krv.

I govoriš

Moja si besmrtnost

u tako kratkom životnom veku.

Dok ti gorda prigovaram

neću da budem ni druga

ni treća

ni pedeset treća sveća 

koju ćeš ugasiti kada dovoljno ugreje tvoje strasti.

A ti mi šapućeš

Moje si svetlo.

Uvek ćeš biti moje svetlo.

Pa sate provedem u toj slici.

Dane.

Godine.

Možda i vek.

Zatvorim oči

i čujem kako mi govoriš

Kad bi znala..

Ni sa kim vino više ne pijem.

Kvariće mi uspomene.

Osećaj 

dok moja ruka ide kroz tvoju kosu, 

spusta se na vrat

niz ledja

i tako u krug.

Kad bi znala..

Pa ti kroz vetar šaljem misli

Reci mi još jednom samo

moje si svetlo.

Iako znaš 

da ćeš zauvek biti moja tmina.


Stefana Ivanović

Нема коментара:

Постави коментар